Vijesti

Njemački mediji jasno su nacrtali Dodika

3 min read

1 year ago bcc_nsw

Nedvosmisleno predstavljen kao opasan nacionalista, glorifikator ratnih zločina, kao prijetnja miru i, što je osobito važno, kao pijun ruskog odmjeravanja snaga sa Zapadom, što ga stavlja u poseban geostrateški kontekst.

Piše: Vahidin Preljević

Tekstovi u bečkom Der Standardu, najkvalitetnijem austrijskom dnevnom listu, o Zapadnom Balkanu, a naročito o bosanskohercegovačkim pitanjima, spadaju u najkompetentnije novinske napise o ovoj temi u njemačkom govornom području, prije svega, zahvaljujući odličnoj obaviještenosti i principijelnim liberalnim pozicijama dopisnice Adelheid Wölfl.

Njeni članci prenose se često i u Njemačkoj. Der Standard, uz berlinski TAZ, inače tradicionalno blizak njemačkim Zelenim, posljednjih mjesec i po dana redovno i intenzivno prati eskalaciju političke krize u BiH. U međuvremenu su se za krizu zainteresirali i ostali veliki mediji njemačkog govornog područja, Süddeutsche, Die Zeit, Die Welt, ORF, Deutschlandfunk, Deutsche Welle itd.

U međuvremenu se iskristalizirala sljedeća slika u medijima na njemačkom govornom području. Ona ima nekoliko elemenata, i zgusnuto je predstavljena u najnovijoj analizi bečkog Der Standarda:

1. Dodik je nedvosmisleno predstavljen kao opasan nacionalista, glorifikator ratnih zločina, kao prijetnja miru i, što je osobito važno, kao pijun ruskog odmjeravanja snaga sa Zapadom, što ga stavlja u poseban geostrateški kontekst. Njegov rušilački pohod dobio je dodatno na pozornosti njegovim „diplomatskim“ akcijama. U njemačkoj javnosti Orban, Janša, Vučić i Erdogan imaju veoma lošu reputaciju i smatraju se protivnicima liberalne Evrope. Barem što se tiče medijske slike, te posjete su mu više odmogle nego pomogle.

Veoma bitno je i to što je njemačka štampa pročitala njegov, istina, providan trik da govori o miru, a da faktički gura zemlju u sukobe i rat. Treba primijetiti da je ovdje bitnu ulogu odigrao i Schmidtov izvještaj, posebno ona ključna napomena da Dodik želi ostvariti faktičku secesiju, koju ne bi formalno proglasio. Schmidtov izvještaj je inače imao veći efekt nego da je u redovnoj proceduri pročitan na Vijeću sigurnosti UN-a.

Također, sve je izraženija kritika dosadašnje politike popuštanja Zapada i Evropske Unije destruktivnim nacionalizmima. Stiče se dojam da sve više sazrijeva svijest o tome da je strategija ili, bolje rečeno, nedostatak strategije Zapada na Balkanu, zanemarivanje problema, dovelo do destabilizacije i upada Rusije i Kine (a i Turske) u prazan prostor. Dodik je, umjesto da svojom 15-godišnjom politikom blokade i destrukcije uvjeri Zapad da je BiH „nemoguća država“ (da citiramo Dodikovog duhovnog oca Nenada Kecmanovića) izgleda na putu da uvjeri međunarodnu javnost da je nemoguće nešto drugo, a to je: da se tolerira njegov rušilački nacionalizam u službi ruskih interesa. Ako sad čak i zanemarimo ideološku neprihvatljivost „razgraničenja naroda“ (kako je glasio ratni cilj vodstva RS), a to je načelno odbijanje svake politike zasnovane na etničkom ekskluzivizmu od strane njemačke javnosti, sve je jasnije da je ovakav razvoj situacije suprostavljen interesima Njemačke i Evrope (kako je Njemačka vidi).

Stoga, uza svu (ne)opravdanu sumnjičavost prema njemačkoj politici na Balkanu, dealovima sa Putinom oko Sjevernog toka 2, izgleda da se, barem iz medijske slike (i nedavnih izjava njemačkog ministra vanjskih poslova Heika Maasa), nameće dojam da je Njemačka, uz Veliku Britaniju i SAD, ipak važan oslonac bosanskohercegovačkog suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti i razvoja njene demokracije. To nipošto relevantne intelektualne i političke faktore bosanskohercegovačke države i društva ne oslobađa obaveze da učine sve što je u njihovoj moći da suzbiju opasnost koja se nadvila nad zemlju.

Krajnje je vrijeme da svi postanu svjesni svoje odgovornosti.